Kakav radostan dan
Dobro jutro, dragi blogeri! Jeste priznajem tek sad ustadoh, nemam opravdanje, nemam izgovor za to, osudite me kriva sam! Već dugo me muči taj osećaj.. Teško je za opisati, ali kao da su mi ispala uzda, da.. Iskliznula iz ruku, jer ih nisam držala dovoljno čvrsto, a sad nemam snage da se uspravim i pokušam ponovo da ih dohvatim..I tako sad nemam više nikakvu kontrolu nad svojim životom, on me vodi kako se njemu ćefne, moje je da ga pratim, ponekad svesno, često ne. I ne dopada mi se kuda me vodi, ali opet s jedne strane je lakše prepustiti se i pustiti stvari da teku, nego se boriti za svaku od njih. Naravno lakši način nije uvek, čak vrlo često nije bolji način i zato mislim da je krajnje vreme da uzmem stvar u svoje ruke (sram te bilo čitaoče, mislila sam na uzda :) )! Eto reših da podelim sa vama moju čvrstu želju i odlučnost. (Dalje)